Ukraina 8 dio: Krim

3. 10. 2003

ciaooooooooo,
evo vam poslednji dio price o ukraini...

i ovaj put cu vas odvesti na poluotok krim... kao sto znate, krim se nalazi na sjevernom obalu crnog mora, preko puta turske i nedaleko od grusije... poznat je po svojim divnim plazama i ljetovalistu jalti u kojem je u 19. stoljecu ljetovala ruska aristokratija i carska porodica... i u koje je, 1945 godine, stalin pozvao churchill i roosevelt kako bi tamo odlucili o daljnoj sudbini evrope nakon 2. svjetskog rata.
a ja krenula krima da usvojim biciklom. uputila se iz odese prema istoku, autobusom preko mikolayev-a (gdje sam prespavala i odmah osjetila razliku u mentalitetu ljudi - mnogo su ljubazniji nego u odesi) i cherson-a gdje sam se vratila na biciklijadu.

iz cherson-a sam prvog poslijepodneva u jednom dahu, u samo 3 sata, odradila punih 35 km, i jasno osjecala kako mi se kondicija uveliko popravila. navecer stigla u neko selo gdje sam prespavala kod nekih jako prostih ljudi. glava porodice je citavo vrijeme samo psovao, a zena je bila jako fina - inace tamo i ne bi ostala. bas se vidjelo kako ona sve sama radi a on, od kad je ostao bez posla, samo pije, jede i spava. 18-godisnji sin i obozavatelj britney spears-a ("ima dobre sise"...) nazalost je bio sav na oca, u glavnom ljencario i samo jednom mjesecno krave iz sela vodio na pasu.
lijepo su se ovi seljaci dogovorili. razmjenjuju se. jedan dan ih jedno vodi, drugi dan njihov komsija, treci dan sljedeci... i postoji tacan plan po kojim se krave vodi na pasu i svak tacno zna kad je ko na redu. inace svako jutro u selo stize kola koja pokupljuje svjeze mljeko i ga odvede u fabriku. taj je sistem izgleda jos preostalo od komunizma i dalje lijepo funcionise mada su prihodi jako bijedni. kcerka ove porodice, cura u 19. godini, je nedavno pocela raditi kao konobarica u susjednom gradicu gdje mjesecno zaradjuje 60 eura od kojih 50 daje za "kvartir" odnosno sobu. pitala sam majku da li se kcerki to isplati i rekla je da kcerka nesto mora raditi i da su 10 eura bolje nego nista.

sutradan sam stigla u gradic armijansk gdje sam konacno presla "liniju razgranicenja" i znaci zvanicno usla u autonomnu teritoriju krima. stanovnici krima imaju, na razliku ostalih stanovnika drzave ukraine, odredjena posebna prava i neku autonomiju od centralen vlade u kijevu. oni se ne osjecaju kao ukrainci i cvrsto odbijaju da govore ukrainski. govore iskljucivo ruski a tatarsko dio stanovnistva uz to zna jos i tatarski, slicno turskog. krim je ranije pripala republici rusije i zapalo ukraini tek u 70etim godinama (correct me if i'm wrong), na inicijativu ruskog predjsednika chrushtchov-a, koji je porijeklom bio ukrainac.

armijansk mi je jako impresioniralo... gradic je super mjesto... nekako svjeze, osjeti se miris mora i neki vjetric... i sve djeluje svjetlo i plavo, srebreno-sivo, tirkizno... a mozda je to samo moja masta.
grad je gradjen na tiny stripe of earth, komadic zemlje od najvise 4-5 km sirine, koji povezuje otok sa ostatkom drzave i cini ga poluotokom... i osjeti se drugu klimu i, medju ljudima, neko veselje i optimizam. grad inace nije nimalo lijepo, sve novogradnja, stari centar uopste ne postoji... al nekako jako je dinamicno.
rano ujutro sam izasla na dorucak (toga u hotelu nije bilo) i zatekla pola muskog stanovnistva kako se guralo u 5-6 autobusa. ti autobusi su ih odveli u susjednu fabriku gdje su svi radili, neka hemijska industrija, "titan" ili slicno. a svi nesto veseli, bratstva i jedinstva, drugovi...
i zene su im, na stolovima kod autobusne stanice, prodale raznoraznu ukusnu hranu... i slatkog i slanog..... od domacih torti na komadu do vrucih pelmeni-a, kafe i caja iz termos-boci, i "salotke v shubi", domaceg specijaliteta od dimljene ribe pokrivene sa cveklama, kuhanog krompira i debelog sloja majoneze. "shuba" inace znaci "bunda", znaci "riba u bundi"... i evo, osjetila sam pravu rusiju... ((-:

ja sam bila mrtva gladna pa sam doruckovala prvo borsht, pa pelmeni pa salotku v shubi.... i nikad mi je vise prijalo!! u hotelu mi je cekala "fatima", jedna od dvije receptioniste, tatarka, koja je, po meni, jako licila na iranku ili turkinju. bas je bila specificnog izgleda i tek tad sam imala osjecaj da sam se zaista udaljila od centralne evrope. pricala mi je o svojoj djeci, elvira i rifat, i svome muzu cije sam ime zaboravila.

inace me armijansk impresioniralo i po velikom broju kineza... na vecer kad sam tek bila stigla sam ih zatekla 30 u jednom baru gdje su, pomjesani sa "bjelcima" slavili neciji rodjendan. svi su plesali, i starci i majke sa djecom, i kinezi i ukrainci... disko-muzika i karaoke.... svi nesto veseli.... a sutradan mi je fatima objasnila da to uopste nisu bili kinezi. ne, rece ona, to su bili korejci. "iz sovjetske koreje, ne iz one druge". za nju je sjeverna koreja znaci bila dio USSR-a... sto fakticno mozda i jeste... i bilo mi je zanimljivo. inace je jos rekla da su se ovu ljudi ovamo preselili negdje pocetkom osamdesetih godina.

sutradan sam opet odradila nekih 60 km. bas sam bila popravila kondiciju i jako sam bila zadovoljna. kasno stigla kod nekih staraca koji su me smjestili u sobu njihove udate kcerke. i navecer i ujutro sam dobila divno isprzeni krompir... onako masno, pun ulja, i jos neke riblje frikadelice. naravno su me tjerali i da nesto popijem... i evo, popili smo par casa domace rakije... "do konca"... (sa naglaskom na drugom slovu)... ((-:

a dan poslije se naglo promjenilo vrijeme i nastao je jak vjetar. inace sam imala strasno srece sa vremenom. od kraja augusta sve do sada (vec je bilo oko 4. 10og) ni jednom nije pala kisa al sad je od jednom postalo tesko. uzivala sam jako u vozniji kroz stepe... evo prvi put da sam se bas "immerged" u stepu... satima i satima nista se nije vidjelo osim ove zutkaste "pustinske" trave. a bilo bi jos puno ljepse da se nisam morala tako strasno boriti protiv vjetra i za svaki kilometar. negdje nakon 20 km, koji su mi izgledali kao 60, sam se taj dan predala i pocela autostopirati.
imala sam strasno srece. dvaput sam dobila vozniju, obadva puta sa strane tatara... i opet su me potsjetili na irance ili turce. u autu su bili i rusi i cinilo mi se da ovdje rusi i tatari lijepo zive zajedno i da diskriminacije ili netrpeljivosti u glavnom nema.

drugi vozac je bio sav odusevljen kad je cuo o mojim njemackom korjenama i pozvao me kod njega u kucu da se upoznajem sa njegovom zenom, andjelom, koja je, tako rece, "isto njemica". ja se nesto zacudila a poslije shvatila da je andjelin otac fakat bio njemac, jedan od njemaca sa krima, manjinske grupe koja se u rusiju prebacila iz njemacke jos u 19. stoljecu. andjela nazalost njemacki nije govorila al zato ucila malo tatarskog kako bi razumijela i muzevu porodicu. muz je bio trener karate-a i ucitelj na fizickom fakultetu, zvao se siran i bio jako simpatican, i jako smo se svi mi lijepo druzili... andjela, siran, majka ljuba i mala njihova kcerkica zejra. poslijepodne su zene muzle koze... i kasnije su me otpratili na autobusnu stanicu. iskreno receno sam bila presretna sto sam za taj dan izbjegla daljne bicikliranje i nakon sat vremena voznije preko grada jefpatorije, stigla u mali gradic saki.

u saki-u sam, kad sam pitala za hotel, na ulici upoznala dvojica mladica iz kijeva, glavnog grada ukraine. oni su iz kijeva putovali 12 sati za jedan weekend na krimu... (-: super su bili momci, isto kao mi na balkanu, prilicno "westernized", barem po izgledu i ponasanju, i super smo se "urajili." a to mada nisu htjeli govoriti engleski... "iz politickih razloga" kako rece jedan, na pola u zezi, na pola ozbiljno... i fakat nismo uopste koristili nijedan zapadni jezik... inace su obadvojica bili zavrsili psihologiju a jedan od njih je radio kao neka vrsta prodavaca ili servisera u prodavnicu mobitela u kijevu a drugi, isto u kijevu, u glavnoj kancelariji israelskog "ups"-a (brza posta). navecer smo izasli u neki kafic i grickali neke grusinske specijalitete... stravicno jeftine, kao neka brza hrana... pun bijelog przenog tjesta, jaja, ulja, putera i sira... najvise su mi se svidjela egzoticka imena: "hurule" i "ardjansk" ... (-:

i sutradan su me vodili u susjednu "novu feodosivku", gradic na moru, nekada "zabranjena zona" i training place za USSR- avijaciju. al od toga se vise nista nije vidjelo. jedino cinjenica sto i danas tamo nema turizma je odalo uzbudjljivu proslost. i bacili smo se u okean... tako je bar izgledalo... voda sva tirkizne boje... a talasi snazni, srebreni, pjenasti... i opet sam ja bila u raju... a znala sam da mi se ovaj odmor nazalost priblizio kraju.

sutradan sam autobusom odjurila u grad simferopol. vjetar je bio prejak za daljne bicikliranje. u simferopolu sam, jos u hotelu, i to sat vremena nakon moga dolaska, nasla kupca za bicikl.... koji sam prodala za pola cijene, tj. 100 maraka... (-: kupac je bio radnik hotela, jedan sasha, koji ga je htjeo za svoju kcerku anastasiju. a ja njega naravno ubijedila da je moji bicikl fakat najbezbjednije i najbolje za 10-godisnji "rebjonak" (djete)... ((-: (sto je i bila istina). i on se sutradam jos jednom vratio, sav odusevljen, i ja sam mu uz to jos poklonila i bisage. i tu sam ja onda ostala sa hrpom ljetnih krpica, prljavog vesa i ofucanim bermudama... i sva presretna sto je doslo jesen... i sa time nove avanture... ((-:

i naredna tri dana sam provela u gradu i najvise vremena provela na pijaci i u zanatskom centru... priustila se dvije ogromne putne torbe, nove farmerke, dvije suknije, majcu i tuniku... kako bi imala nesto za obuci... jedno vecer sam otisla u "kinoteatr simferopol" da gledam "a maid in manhattan"... jennifer lopez i ralph fiennes na ruskom... i jednom sam se priustila pedikiru i,..... da, da, da...., ofarbala kosu... ((-: vidjecete kad me budite vidjeli... prilicno je velika promjena.... ((-: plan je inace bio da se sa troleybusom jos i spustim preko krimskih planina na 150 km udaljenu jaltu... i na juznu obalu... a to nazalost vise nisam stigla. mada mislim da bi to mozda bilo najzanimljivije. al "aufgeschoben ist nicht aufgehoben", kako bi njemci rekli... odnosno "bice valjda druga prilika" odnosno: ovako cu se morati vratiti... (-:

i onda sam se 10. 10og sva sretna i ispunjena sa novom frizurom (ej da, mi zene..) i flashy red putnim torbama uputila prema zeljeznickoj stanici. vrijedi to vidjeti... citav teren oko stanice je vise licio na pijacu gdje svi svasta prodaju sta bi neko mogao trebati za put. od slatkisa i voca do slanih jela, sve ti upakuju za put. a ja kupila lavande i neki jastuk punjen sa travom, kao za laku noc... i onda 26 punih sata (da, dobro ste citali!!) provela u jednom vozu. nikad u zivotu se toliko nisam vozila. presli smo citavu ukrainu i sve sam to pratila na mapi. bio je to nocni voz i nekada sam onda zaspala. suputnik mi je bio neki "eldar asanov", tatar i, ko sto rece, bivsi evropski sampijon za wrestling, jako fin jedan lik i djelili smo ono sta smo imali od hrane... ja sa pijace a on iz svoje baste.

i sutradan negdje oko 15:30 sam konacno stigla u lviv. sva sretna sto sam se vratila na pocetak ove avanture. i tamo cekala sljedeci voz, opet nocni, za budimpestu. taj je voz krenuo tek oko 21:00 navecer tako da sam imala cijelo poslijepodne da se jos malo odmorim. pridruzio mi se jedan ukrainac, jos iz voza, dobro vaspitani lik iz dobre porodice, i puno mi je pomogao oko torbi. pricao mi je kako studira u bratislavi i kako razumije sve slavenske jezike... ((-: i zaista je on razumijo "nas" jezik i odlicno smo se sporazumijeli. inace sam po gradu opet morala presaltati sa "ocin haroso" ("vrlo dobro", ruski) na "duze dobre" (ukrainski) i sa "pozalosta" (ruski) na "budj laska" (ukrainski)... i bilo je fino razgovarati na srpsko-hrvatskom. na kraju smo jos, kao za oprostaj od ukraine, svratili na borsht i deruny u becki "kaffeehaus"...

i odande sam uzela taksi na stanicu i uhvatila voz za budimpestu... i tako se ova lijepa prica zavrsila.

isabella ukrainka!!! (-: