Ukraina 5 dio: Galicija

14. 9. 2003

evo dragi moji...

nakon duge pauze evo vam nastavak grandijozne price (uvijek sam bila skromna...) o lijepoj ukraini... citali ste o ekotopiji... (ukraina 4. dio) - sad slijedi povratak iz ekotopije u civilizaciju...
(i daljni skokovi u druge divljine...)

znaci nakon 9 dana zivota u sumi sam se 6. 9. 2003 prebacila, zajedno sa svojim "roverom" (citaj: ukrainski za "bicikl"), u mali gradic ivano-frankivsk, koji se nekad, za vrijeme austro-ugarske, zvao "stanislau"... tamo sam uzela hotelsku sobu, vrelo se istusirala i nakon toga odjurila prvo u knjizaru, pa u restoran prekrasnog hotela "roksolane" i na kraju jos na pijacu gdje sam kupila dvije rolkice, kapu i rukavice - sve za neke bjedne pare - made in poland, ali pristojan kvalitet... ovdje u karpatima zna za to vrijeme vec biti hladno. sutradan na dorucku sam upoznala dvoje novinara iz poljske. jarek, mojih godina, i lidija, njegova 28-godisnja koleginica, su "turovali" zapadnu ukrainu i i razne lokalne radio stanice, po kojima su gostovali i prikazivali emisiju. tema je bila "zasto poljska treba pristupiti evropskoj uniji" odnosno, kako cinicno rece jarek, "zasto je to dobro za poljsku i lose za ukrainu"... brzo smo se "urajili" i zajedno nastavili put. bicikl smo strpili u gepek i uputili se preka gradu cernivci, nekada, za vrijeme austro-ugarske "czernovitz" (njemacki) odnosno, na ruskom, "czernovitzy".

i svasta sam ja naucila za vrijeme te voznije: jarek i lidija su obadvoje pripadnici ukrainske manjine u poljskoj i savrseno govore i poljski i ukrainski. ukrainski jezik je inace negdje na pola puta izmedju poljskog i ruskog a blize poljskog.
i pricali su mi sljedece: nakon 2. svijetskog rata je u citavoj toj teritoriji doslo do velikih izmjena populacije (nesto od toga svi mi znamo jos iz srijedne skole, al opet je drugacije kad se to cuje od osoba ciji su to praci licno prezivjeli). 1945e godine su znaci ukrainci u ukraini izbacili poljake iz njihovih kuca i otjerali ih preko granice u susjednu poljsku. tamo su ih poljaci smjestili u ukrainske kuce (jer ni poljaci sa druge strane granice nisu bili bolji) ili, pazite ovo, u kuce proterjanih njemaca na sjeveru poljske teritorije. ukrainci sa teritorije poljske su prebaceni u ukrainu ili, opet, smjesteni unutra poljske, u njemacka sela u "poljski sibir". to je na primjer bila sudbina jarekovog deda i bake koji dandanas zive u njemackoj kuci a kojima, od 1991e godine, stalno dolaze neki njemci. to su stari ljudi koje vuce nostalgija za rodni kraj i koji su, kad su prvi put dosli na vrata njihove stare kuce, jadno zaplakali... na to kaze jarek: " i love those old germans - they are just like us..." i mislio je na ukraince... i meni je to sve zvucilo poznato... isto kao kod nas na balkanu... kao sto u bosni musliman iz banja luke sad zivi u srpskoj kuci u zenici a srpski zenicanin u hrvatskom stanu u banja luci a hrvat u srpskoj kuci u hrvatskoj...

mozda ste culi za "galiciju"...?? srednja skola, cas istorije...?? pa to je to... tamo sam ja bila. galicija je geografski pojam koji je, za vrijeme austro-ugarske, obuhvatao gradove lviv (ukraniski) ili lwow (poljski) ili "lemberg" (njemacki) i veliki komad danasnije poljske ukljucujucu gradove krakov i lublin. i tamo se, za to vrijeme, odigralo bogati kulturni zivot, posebno zahvaljujuce velikog broja educiranih jevreja koji su zivjeli na ovim teritorijma. samo za neku vasu orientaciju: lviv je za vrijeme austro-ugarske bila na 4. mjestu po velicini grada austro-ugarskog imperija, nakon beca, budimpeste i praga. i vecina stanovnika je bilo jevrejskog ili njemackog porijekla. u ivano-frankivsku su 1939e godine oko 50 % stanovnika bili jevreji, 30 % njemci i ostali 20% poljaci i ukrainci. danas su 85% ukrainci i ostali rusi.opet me to posjecalo na nasu bosnu. uzmite bijeljinu: tamo je, ukoliko se ne varam, 1991e godine oko ili cak i preko 70% stanovnika bilo bosnjacko. a 1998e godine je preko 95 % stanovnika bila srpsko... i ne znam kako sada tece povratak...

a jos jednom da provjerim vase geografsko-istorijsko znanje... (malo sam profesionalno deformisana...): "bukovina"... gdje je to?? evo, "bukovina" pocne gdje se "galicija" zavrsi... i obuhvata juzni dio zapadne ukraine i komad danasnje sjeverne rumunije. najznacajniji grad je gore navedeni cernivci, nekada veliki centar kulturnog i intelektualnog zivota. tu su obrazovani ljudi, opet posebno jevreji, ponekad govorili do 7 lokalnih jezika ukljucujuci njemacki, poljski, ukrainski, ruski, jevrejski, jiddish i rumunski. jiddish je, kao sto znate, jezik istocno-evropskih jevreja, tkz. ashkenazita, koji je nastao iz mjesavine srednjo-vjecnog njemackog, poljskog i starog jevrejskog. pored tih jezika su puno ljudi jos i ucili latinski i staro grcki, i nije cudo da je bas iz ovoga kraja poticalo veliki broj poznatih i manje poznatih pjesnika i knjizevnika. "to je grad u kojim su zivjeli ljudi i knjige," rece jedan od njih. mozda ste culi za paul celan ilii rose auslaender koji su obadvoje pisali na njemackom jeziku. ili za joseph roth, koji je zivio u malom gradicu brody nedaleko od lviva, autora poznatog "radetzkymarsch-a", do dandanas dio standardne lektire izmucenih njemackih srednjoskolaca (tu doba sam ja nasrecu prosla). a i iz drugih djelova danasnije ukraine su poticali slavni jevreji. mozda vam "sholem alejchem" nesto govori, pjesnik iz kijeva i pisac materijala po kojim se kasnije iskomponovalo broadwayski musical "the fiddler on the roof", zvano i "anatevka". ili ste culi za goldu meir, isto iz kijeva, koja je oko 1945e godine postala prva predsjednica novo-nastale drzave palestine. jos da zaokruzim pricu o jevrejima ovoga kraja: prije nekih 5, 6 godina je jedan mladji njemacki reziser napravio dokumentarac o cernivcijskim jevrejima pod naslovom "herr zwilling und frau zuckermann" (gospodin zwilling i gospodja zuckermann, obadvoje tipicko jevrejska prezimena), koji prikazuje dvoje prezivljenih jevreja, vec duboko u godinama, mozda posljedni svjedoci bogatog zivota nekadasnjeg cernivci-a, koji, nazalost, danas vise ne postoji... (i to sam vec cula o sarajevu i banja luci...)

a dosta je o istoriji i geografiji.... hajmo sad nesto konkretnije... hajde da vam opisem dorucak u hotelu bukovine: na tanjuru dobite jedno jedino blijedo jaje i ako pitate za malo hljeba i putera, mlada i dotjerana konobarica vas pogleda kao vanzemaljca, okrece se bez rijeci i ode svojim putem. vi onda ne znate hocete li sta dobiti ili ne a, gladni, odlucite se malo cekati. cekate 20 minuta i, taman kad ste, sa grcom od bjesa u stomaku, kontati otici, opet se pojavljuje mrzovoljana cura i pruzi vam komad labavog toasta sa malo zamrznute margarine... i uz to racun. i tako nije samo u hotelu bukovina nego u velikom broju ukrainskih hotela i restorana. bilo je naravno i boljih mjesta, al sve u svemu su se svi stranci koje sam tamo upoznala slozili da je servis u ovoj zemljij bivse USSR katastrofalno i da su ljudi "very unfriendly". u "bukovini" smo inace imali i cast da gledamo 3 tv programa za isto vrijeme. na 15 kvadratnih metara su bila postavljena 3 mala ekrana, kao zakaceni na strop, a svaki je bio namjesten na neki drugi program, sve nesto kao fol satelitski, neki kao ukrainski MTV ili slicno, u glavnom tehno i ukrainski turbo-folk i neke bezukusne game-shows... - i uz to gore navedeni dorucak. i poljacki novinari su bili uznemjereni...

kao sto mozete zamisliti, bilo mi je jako drago kad sam sutradan u internet cafe-u u gradu upoznala normalnu osobu, olgu, super curu i studenticu engleskog jezika. a i ona je bila odusevljena sa prilikom da malo vjezba engleski i provele smo dan zajedno. pokazala mi je citav grad, sve od svog fakulteta (ogroman je univerzitet, ogroman i very impressing... vise lici na oxford ili cambridge... bas sam se iznenadila... to vrijedi posjetiti!) do pozorista, parka i drugih spomenika, sve u austro-ugraskom fazonu. a na kraju smo se priustile rucak u kineskom restoranu. dragi moji, toliko o cernivci-u. nakon toga sam onda konacno pocela sa "ozbiljnim bicikliranjem".... ... o kojim mozete citati u sljedecem djelu ove price... stay tuned... ((-:

isabella turistkinja...