Ukraina 6 dio: Bukovina

18. 9. 2003

i nastavlja se prica...

negdje oko 8. septembra sam onda konacno skupila hrabrost i uputila se na dugi, malo ozbilniji bike-tour kroz ukrainske pustinije... odnosno kroz razna sela, polja, suma i jezera, preko rijeke dnijeper i dnister do crnog mora...
prvi dan sam uspijela "cyklirati" (cycle) nekih 35 km i predvecer stigla u neko selo, somewhere in the middle of nowhere... i tamo pitala u nekom ducanu ima li nekog ko izdaje sobu. mislila sam na neku babusku koja bi htjela zaraditi po neki dinar... medjutim, takvih u tom selu izgleda nije bilo... a zato se pojavio, out of nowhere, neka vrsta "selo-nacelnika", brkoviti i veseli vasilj, koji me odveo u seosku "bolnicu", upoznao me sa "bolnicarkom" i dogovorio sa nekim vojnicima da bi mi oni dali nesto da jedem...

evo, rekla sam "bolnica" a ne bolnica jer zgrada je vise licila na seosku kucu pretvorena u bolnicu kako bi u njoj likovi poput florence nightingale ili juliette binoche u "the english patient" vrsili svoje duznosti. kao da sam tu upala u prosli vijek, u neki "lazarett", negdje daleko od civilizacije... lezaji su bili pri raspadu, sa metalnim okvirima okreceni na bijelom, zidovi i stropovi popucali, i dezurna sestra, neka debela teta, umotana u bijeli "mantil" i turquoise-narancastu maramu oko glave... koja mi je, pred vecer, pruzila mi je neki porculanski "ibrik" kako bi se mogla oprat ruke i zube.

navecer su me onda vojnici, cije su improvizovane kasarne bile na istom terenu, pitali hocu li nesto "kusati" i zvali me u sitnu kuhinicu u kojoj su przili krompir spremili paradaiz-salatu. bio je tu i jedan "komandir", bahati djecak od dvadesetak godina, koji je ostalim obicnim vojnicima (koji su imali oko 18 godina) bio nadredjen i koji me na veceru zvao u svoju sobu. tamo sam vecerala "u visokom drustvu", slusala njegove dosadne price o "podredjenima" i da gledala fotke njegove cure... za desert sam dobila citavu lubenicu koju ovdje zovu "kavun" (a malo juznije "arbust")...i koju sam poklonila svojoj debeloj "florence nightingale u godinama"...

sutradan sam isla dalje, opet nekih 35-40 km... i navecer, prilicno umorna (eh da, nisam imala kondicije...), stigla u selo livenci. tamo sam, kao i svako vecer, opet postavila standardno pitanje, "gdje bih mohla zupinijetis na nic"... uputili su me na neku "janu", lokalnu profesoricu njemackog jezika, koja je, tako su ponosno naglasili, "dugo vrijeme bila u njemackoj". nazalost, ta jana nije bila kod kuce i tako sam ostala kod njenih komsija. tu je bio jedan fini mrsavi "andriji" (ne andrej nego andriji), njegov otac vasilj (da, tu se svi muskarci zovu vasilj, sa naglaskom na drugo slovo) i andrijove dvije debele tetke. andriji je lijepo govorio njemacki i fino smo komunicirali. i on mi je pokazao fotke svoje drage, ljupke plave andjele, za koju bi se, kako rece, uskoro trebao vjencati. na vecer je andriji spremio veceru (opet przeni krompir...(-:) dok su njegove debele i grube tetke popravile neki prozor i okrecile neki zid... inace sam u ukraini cesce vidjela zene raditi muska posla. ja sam za to vrijeme brala debele bordo-bojne slatke maline koje sam onda pomjesala sa njihovom "smetanom", domacem, bogatom, pomalo zutkastom slatkom vrhinjem, i velikom kolicinom secera: bozanstvena kombinacija...((-: (evo ako me neko pita sta mi se u ukraini najvise svidjelo...((-:)

navecer nam se pridruzila i jana... da, da, glasovi su joj prenijeli da je u njeno selo stigla jedna "njemka"... (da, taj dan sam bila njemica...) i upoznala sam i njenu majku ljubu, 8-godisnju kcerkicu vlatku i muza vitaly-a. zaista su i jana i ljuba jako dobro govorile njemacki jezik i bila sam odusevljena sto sam se i dalje mogla sporazumijeti vise ne sa rukama nego sa jezikom... odmah smo se sprijateljile i sutradan otisle na izlet u susjedni gradic hotin da posjetimo lokalnu atrakciju, tursku tvrdjavu, kod koje su prije vise stotina godina ukrainci pobjedili turce.

poslijepodne sam se preselila kod jane i sa njom i njenima provela ostatak dana. ona je u glavnom kuhala i pekla kolace i spremila sutradansku rodjendansku proslavu svoga oca i za to vrijeme stalno pricala. ja sam tu sjela, slusala njene price i "kusala" svakakvih njenih delikatesa... nema tu sta nije bilo... od oprzenih "frikadelica" do ribe do sitnih zutih "blincika" (kao palacinke), torti i domaceg vina... (-:
i naucila sam svasta o njoj i ukraincima... jana je godinu mladja od mene ali cinilo mi se da je vec najmanje 15 godina "dalje"... donijela sve bitne zivotne odluke, 9 godina je vec u braku, ima kcerkicu i stabilan posao, u kuci zivi sa roditeljima, i slobodno vrijeme provedi sa rodbinama, komsijama i kumovima. "najbolje prijateljice" (tipa "sex and the city" ili "friends") joj izgleda uopste ne trebaju, socijalni zivot joj se vrti oko svoje i muzeve porodice, ulice i malog broja drugih mladih bracnih parova. muza vitaly-a je upoznala u prvom razredu osnovne skole gdje su djelili skolsku klupu. od 17e godine su u vezi i od 22e godine u braku. kaze jana da je on bio njezin prvi muskarac i da je do vjencanja jos bila nevina... al usprkos (ili mozda "zbog"??) svega toga, brak, u sta sam se mogla uvjeriti u dva puna dana suzivota sa njima, jako dobro funcionise... bila sam impresionirana.

da vidimo kako im zivot konkretno izgleda: vitaly je po zanimanju svercer. svercuje cigarete preko moldavske granice i zato cesto kasno dolazi kuci ili rano izlazi. ovaj posao, kao sto je objasnila jana, zahtjeva ustati u sred noci, cekati na granici, dogovoriti se sa policajcima, i jako je naporan. i zvucilo kao da govori o poslu postenog radnika u nekoj fabrici. al tako ona to dozivljava. on to "mora" raditi kako bi prehranio porodicu. janin otac, vitalyn punac, radi na njihovoj zemlji i citav dan je napolju. majka ljuba muze krave, pravi mljecne proizvode i prodaje ih na pijaci. janina plata u skoli je od 60 dolara mjesecno. sve u svemu, bijedan im je porodicni prihod... al opet se nekako dobro zivi. jednom godisni, rece jana, ide se na more, u glavnom u odessu, glamurozno ukrainsko ljetovaliste. za vise djecu, rece jana, mozda nece biti para, ali cinjenica sto je vlatka jedino djete, nije nikakva steta za malu. vlatka, rece jana, ionako ima hrpu prijateljia medju svojim rodjacima i djeci janinih kumova kod kojih cesto i prespava. i zaista je mala bila jedno veselo stvorenje koja se stalno nesto igrala sa debelim macama u dvoristu i provozila se na mom biciklu...
stvarno sam se cudila. petoro ljudi u trosobnoj kucici bez kupatila i opet svi tako veseli. napolju je bilo neki improvizovani tus i, malo dalje neki "WC" (bolje da vam ga ne opisem)... al opet im je dobro. i svugdje jos i hrpu zivotinja.... od maca do cuki do divljeg svinja koji... i svi veseli i lijepo nahranjeni... ((-:

sutradan sam se prebacila u susjedni gradic kelmenci. tamo su me cekali andriji i zarucnica andjela u stanu andrijevog zeta vanje. vanja je bio neki veseli i simpaticni brko, bivsi policajac i dobar kuhar, koji je cijelo poslijepodne samo gledao ruske serije na tv-u. inace mi je pricao andriji da je za vrijeme sluzbe u policiji uhvacen kako je svercao cigare preko moldavske granice i zato dobio otkaz. sada, rece andriji, radi kao taksista na relaciji cernivci-kelmenci i bolje zivi nego prije i vise ne mora svercati. vanjina zena, andrijeva sestra, rece andriji, radi kao spremacica u milanu. isto vazi i za andrijevu majku i veliki broj drugih zena iz njegovog kraja.
pitala sam ga za "bijelo roblje" i tuzne sudbine mladih ukrainki na zapadu i rekao je da naravno, ima i toga, al da najveci broj ukrainskih zena na zapadu ipak rade "cestite" poslove. ukrainke u milanu na primjer, rece, rade u raznim domacinstvama al jednom sedmicno se sve okupljaju na nekom centralno trgu i cijeli dan pricaju samo ukrainski.
onda mi je pricao o jednoj curi iz njegovog sela koja je navodno "to" radila za pare, negdje u italiji ili grckoj i o kojoj to svi znaju... a ta je cura sad kupila tezgu na pijaci, prodaje garderobu i dobro stoji. i nema vise od 25 godina. na pitanje hoce li cura ikad naci muza, on rece "da, naravno, znaju kod nas al ne znaju u drugim selima".

sutradan sam navecer stigla kod nekih ljudi koji su drzali prodavnicu. ja tamo pitala za smjestaj i rekli mi da mogu ostati kod njih. navecer mi je otac iznenadio kad sam ga zatekla, kasno navecer u maloj radijonici u dvoristu gdje je stajao i vrtio masinu za proizvodniju makarona! sirove makarone je prostrelio na resetke i te resetke ujutro postavio u dvoriste kako bi se susili na suncu... uz donijeg vesa i kokoski koji su se tamo prohodali... 15-godisnja kcerka irina zvana ira i 11-godisnja natasa su mi se navecer na dugacke pridruzile i ira mi je pokazala njene slike sa neke kao "maturske vecere"... sve neke njene drugarice, dotjerane do bola, u stiklama.... a kasnije se ira sa mnom hjtela slikati i zato se presvucila i nasminkala. (-:

inace sam u svim ovim danima jako puno vremena provela sa raznim djevojcicama, sve od 7e do 15e godine... i bas smo se lijepo druzile. u glavnom sam s njima nesto pokusala pricala na njemackom ili engleskom i majke su sve bile odusevljene sto sam im pruzila priliku za malo "konverzacije".... (-:
a konverzacijom se to i ne moze nazvati... vise je licilo na pogadjanje i gestikulisanje, uz jako puno pokazivanja na slikama ili u zivu, "slavenskog esperanta" i definitivno vise ukrainskog i ruskog nego engleskog i njemackog... fakat je uvijek ispalo da sam ja vise znala njihov jezik nego oni strani jezik.... (da, moram se malo hvaliti... (-:) a stvarno sam se lijepo zabavljala... inace mi je to i bilo nacin da se uklopim u kucni red i da roditelje uvjerim u moju bezopasnost... mogla sam biti neki lopov koji bi, dok ostali spavaju, ispraznio kucu... al ovako su brzo skuzili da sam dobra djevojka, "uciteljica" (hehehe), i da mi se slobodno smije pustiti u kucu. sa vremenom sam vec poznavala sve ukrainske udjbenike... i djevojcice su se zacudile kako sam na prvi pogled pronasla najzanimljivije engleske tekstove i ukrainski prevod znala na pamet... (-:
i bas mi je bilo zanimljivo iskustvo provesti vrijeme sa vlatkom, irom, natasom i innom, drugom natasom, anjom i jos nekoliko ih... godisnja doba sa kojom inace uopste nemam kontakta.

sutradan mi je bio tezak. pola dana sam se nesto namucila preko grada dnistropetrovska, groznog mjesta, sve neka propala teska industrija. kao neki grad mrtvih, ghost town, kao tuzla ali puno gore... veliki power plant na rijeci dnistera i nakon toga, pustinija... cijeli dan sa cyklirala uz granice sa moldavijom. granica je rijeka dnister i tu su putevi bili jako losi. vise puta sam se trebala vratiti i mjenjati put kako ne bih zavrsila u moldaviji. kasno navecer sam opet stigla u jedno selo i jako sam bila umorna, al odusevljena pejzazom. prije potraznije smjestaja sam se prijustila pola sata sama sa sobom. dugo sam sjela na obali rijeke (a nisam plakala... (-:) i samo buljala u moldaviju.... zamislite njezno ljuljajuca drva i bistru vodu polako tekuce rijeke...

inace sam nakon prolaska preko dnistera jasno osjetila kako se vegetacija mjenja i kako se ova zapadna ukraina pod uticajem poljske i austro-ugarske zavrsi i kako sam usla u drugi regijon.
evo, ako se ikad bude ostvarilo "europe of the regions", onda ce tu biti neki zamisljeni "boundary line".... neka linija razgranicenja... slatke kucice poput kuca lutaka sa srebrenim ornamentima sam ostavila iza sebe i priblizila se sirokoj stepi. i jezik se tu promjenilo. vise se nije pricalo cisto ukrainsko nego neku mjesavinu ukrainskog i ruskog odnosno sto vise ruskog.

imala sam ogromno srece i sa smjestajem te noci. vec u drugoj kuci na cija sam vrata kucala, pojavila se zena od cetrdesetak godina i profinjenog izgleda, i otvorenim rukama, rece: "dobro dosla". predstavila se kao "luda" ili "ludmila", ugrijala mi vodu za kupanje, hranila me "borshtom" (njihova narodna corba) i domacem hljebom i cinilo mi se da sam stigla u raj. tu su bila jos njena kcerka natasa i neka komsinica i proveli smo vecer grickajuci bijelo i crno grozdje i svjez orah i igrajuci se sa cukama i macama. kasnije nam se pridruzio jos jedan malo senilan ali dobar komsija koji mi je - jedva sam ga razumijela - opisao kako je oko 1943e (?) godine izgledao dolazak njemackih vojnika u ovaj kraj i kako su, zajedno sa rumunima i moldavcima koji su bili na njihovoj strani, masovno poklali ukraince i jevreje. na to se ludmila nadovezala i ispricala kako je gore, na brdu, nedaleko od njihovog sela, otkrito jevrejsko masovno groblje u kojim je tada zavrsio veliki broj stanovnika. i dodala je da je njen ujak ozenio jevrejku koja se u okviru njemackih projekata za tkz. "wiedergutmachung" (ko neka akcija za pomirenje), 1992e godine, zajedno sa muzem, preselila u njemacku, gdje su joj njemci obezbijedili kucu i posao.
da, cudilo sam se kako je u ovim krajevima za nas relativno daleka povjest i dalje ziva u sjecanju.

u drugim krajevima ukraine sam i upoznala ljude ciji su prijatelji, komsije ili ocevi za vrijeme 2. svjetskog rata odvedeni na radnu obavezu u njemacke vojne fabrike a sada, nakon 60 godina, traze kompenzaciju. al isto tako su mi neki rekli da su, ukoliko se ove stvari uopste moze uporediti, sovjeti, posebno za vrijeme stalina, bili jos gori od njemaca...

sljedeca dva dana sam prespavala u gradicima mohiliv-podilsk i jampil, obadva puta u malim hotelima. platila sam nekih 4 eura za jednu noc i to za sasvim pristojne sobe. stvarno mi je bilo kao da sam neki trgovacki putnik ili necija tetka iz nekog romana agatha christie-a negdje iz 30ih godina, koja za skromne pare odsjeda u nekom provincijalnom hotelu i navecer, u drustvu ostalih gosta, u zajednickoj hotelskoj dnevnoj sobi, sjedeci na purpurno-plisenom sofu, odgleda crno-bijeli klasik na TV-u... (-:

sto se tice kolicine dnevno odradjenih kilometra, polako sam je povecala... za to vrijeme sam drzila neki prosjek od 50 km dnevno... jutro poslije boravka kod ludmile sam, kad sam pitala za put, u sljedecem selu upoznala neku tetu i njenog muza koji su bili sve odusevljeni kako ova "prijatna djevuska" putuje kroz njihovu zemlju. na pitanje "od kuda" sam, vise nisam, kao na pocetku putovanja, naivno odgovorila "bosna" nego odmah skratila pricu i rekla "jugoslavija" kako bi izbjegla duga objasnjenja. i opet su bili odusevljeni. onda mi je stari seljak pun postovanja rekao da on smatra da "mi" imamo jako dobrog predsjednika. i ja se nesto pitala na koga on to misli... i da vjest o dzindzicevom ubistvu mozda jos nije stigla do ovo izgubljeno selo. na moje pitanje na koga on misli, on se malo zamislio, nije se mogao sjetiti imena... al onda se sjetio nekih detalja i rekao je da je taj cestiti gospodin "jurist" i..... ...da trenutno boravi "u hagu"... !!! ((-:
ja sam ga onda pokusala "re-educirati" i uporno trvdila da taj "gospodin" "nije dobre, nije haros"... al nista nije pomoglo.... ((-:

dan poslije toga sam stigla u selo tribusivka gdje sam nasla smjestaj kod brojne porodice sa kcerkama julija i zenja i malom sincicu sasha. mala zenja se odmah u mene "zaljubila" i ja u nju (-: i vecer i jutro smo provele skupa, igrajuci se sa sashom i cukom i citajuci engleski... navecer je majka spremila veliku veceru, napolju, "kao za svadbu" kao sto rece zenja... i ujutro mi je otpratila do raskrsnice. ova je porodica zivjela od zarade oca koji je radio kao vozac traktora i onoga sta je majka skupila u "horodu", citaj, vrtu. inace su imale jos tri starije i udate kcerke koje su valjda isto malo pomogle.

i sad sljedi posljedna stanica ovoga djela moje ture. a to je malo gradic "kodima", vec prema jugu, odessi, isto na granici sa moldavijom. tu sam, jos na ulazu u grad, upoznala presimpaticnu valentinu i njenu 10 godisnju kcerku anju koja mi je onda zvala na domace "varenike". to su "ukrainske tortelline" koje sam ranije opisala. ima ih filovanih sa krompirom, mesom ili sirom. i opet obilna kolicina domaceg crnog grozdja. inace sam u kodimi odsjela u lokalnom hotelu, vrlo "slikovitom mjestu", opet kao iz predproslog stoljeca. naj-"slikovitije" je bila recepcionistica i gazdarica "valentina" (da, i ona se zvala valentina) sa cudnom visoko nakacenom frizurom pokriven sa velikom maramom, zavezano iza glave. oko 55 godina, jos vrlo zgodna i jako nasminkana, nosila neku vrlo demode haljinu teged boje sa bijelim lopticama, jako strukirana sa visokom krognom... kao olivia newton-john u "grease-u"... i nekako se drzila sa jako puno dostojanstva i sjajno se snalazila sa pijanim muskim gostima. bas kao neka velika dama koja medjutim radi kao "majka prostitutka"... mislim da je bila svjesna neobicnosti svoga izgleda jer uporno mi je sprijecila da je slika. what a waste... (-:

u kodima sam ostala 2 dana, jedan od kojih sam provela ljencareci u krevetu, a drugo trazeci javna banja za koju su mi pricali (za ljude koju nemaju kupatila u kuci)... koji medjutim nije radilo. a u hotelu nije bilo tusa. inace im je voda radilo samo ponekad, kad ga je valentina ukljucila. treci dan sam spakovala stvari i uzela jutarniji voz za odessu. bilo mi je pukao film i strasno sam se pozeljela mora i topline. bilo je vec oko 21. septembra i jos nijedan put u ovoj godini more nisam ni vidjela...

i tako sam nakon 6 sati voznije konacno stigla u juzne krajeve... gdje sam se onda 9 dana samo odmorila... ((-:

"sportsmenka" izabella

(hehehehe, nikad u zivotu sebe nisam gledala kao "sportsmenku"... a takvom su me krstili ukrainci... valjda kako bi drugima i sebi mogli objasniti zasto bi pametna osoba na mjesec dana dosla u ukrainu.... fakat treba biti ili "sportsmenka" ili ..... malo otkacena...... ((-:)